arhiva godina 2008. godina 2009. godina 2010. godina 2011. godina 2012. godina 2013. godina 2014. godina 2015. godina 2016. spacer prethodna slijedeća home
Galerija Rigo
spacer
2012. spacer Arterija
Davor Sanvincenti
Nika Radić
Goran Petercol


spacer
1 
spacer
Goran Petercol
Polovice / Halves
Goran Petercol, Polovice / Halves
10. VIII. - 09. IX.
Galerija Rigo
spacer
spacer
Između polovice i polovice

Oboje je istinito: da je svijet ono što vidimo, kao i to da se moramo naučiti vidjeti ga.1
M. Merlau-Ponty

Kada bismo saželi sve tekstove u kojima tumači vlastito umjetničko nastojanje, Petercolov radni vokabular mogao bi se svesti na desetak bitnih pojmova: materija, međuprostor, stvarnost, namjera, prostor, slučaj, proces, cjelina, percepcija. Govorimo o uobičajenom pojmovniku vizualne umjetnosti i mjestima o kojima su pisali svi koji su se prihvatili njegova rada, pa se ni ovaj tekst od toga neće bitno odmaknuti. U smislu izbjegavanja ponavljanja već izrečenog, olakotna okolnost koju nudi izlaganje u galeriji Rigo u Novigradu jest bilježenje recentnih pomaka unutar tema koje je odavno započeo.

Polazeći od toga da je njegov rad naoko usidren u potvrđivanju autonomnosti materije,2 trebalo bi odmah dodati kako je njegovo pravo stanište ipak percepcija i pitanje što vidimo. Prvenstvo ide k percepciji jer ga je percepcija pomicala iz jednog u drugo, iz razmišljanja o gesti, njezinu značenju za slikarstvo i umjetnost općenito, u pretresanje pitanja slučaja kao mogućeg razloga za rad; iz toga je nastala potreba za eksperimentom, unaprijed zacrtanoj metodi radnog procesa, a sve zbog nemoći i želje da otkaže poslušnost naučenom. Njegov rad u cjelini izraz je tihog neposluha, ponegdje zakrabuljen u čistu egzaktnost, mjerljivu materiju ili unaprijed osmišljen postupak, drugdje pak dosljedan naivnoj očiglednosti.

Percepcija ga je vodila k prvom pitanju filozofije, pitanju o biti i konstituciji stvarnog, što petercolovski formulirano glasi ovako: što je bitno i što od toga biva bitnim za umjetnost? Sada je očito da je tražeći odgovor izabrao put fenomenologa. Parafrazirajući Merlau-Pontyja, mogli bismo reći da se opredijelio za promatranje svega osjetilnog i opažajnog, hineći da ništa ne zna, čekajući da svijet sam progovori, izreče svoju bit.3 To, dakako, nikad nije moguće ispoštovati do kraja, ali se zalaganjem za predteoretsko i pretkognitivno otvara onom što je dano, jer to isto dopušta da bude viđeno.  Zvuči  tautološki isprazno pa je poželjno navesti konkretan primjer, izložbu Polovice u Rigu, gdje zatječemo četiri rada (cjeline), smještena uz postojeće elemente prostora: zid, vrata, prozor, rasvjetu. Radovi su prepoznatljivi predmeti, dvije prerezane kanalizacijske cijevi, dva postamenta prerezana poprečno i uzdužno te staklo položeno uz ili na njih. Objekte doživljavamo kao nizove koji već na prvi pogled pažnju usmjeravaju na prostor, a ne na njih same (što objektima u dobroj mjeri i inače priliči). Njihova tjelesna nazočnost, opterećena značenjem koje nosi iz svoga prvotnog konteksta iz kojega dolazi, zbunjujuje izravnošću pa je legitimno upitati: što nam tu ostaje nevidljivo, odnosno, što nam je promaklo, a trebali bismo vidjeti? Odgovor je: materija izgubljena piljenjem/rezanjem plastične cijevi, odnosno postamenta, koju autor predočuje staklenom pločom, pridružuje radu i ostavlja nas u nijemom kontaktu s njim. Ono što slijedi mogli bismo nazvati intuitivnom recepcijom vidljivog, prepuštanje općoj osjetilnosti5 posredovanoj tjelesnošću objekata, koju teško da možemo pretočiti u jezik; služeći se autorovim izrazom, tada bismo stilizirali emociju. Druga mogućnost, rastočiti je u precizan pojam, jednako tako ne bi bila sretno rješenje budući da kognitivno samo po sebi ne raspliće klupko nejasnih osjećaja. Ostaje nam treća mogućnost - da slutimo kako je uloga izloženih instalacija dvojaka, da transcendiraju svoju pojavnost, kao i da je ističu, čime održavaju promatračevu budnost na cjelini i detalju istodobno.

Podržavanje stanja budnosti za Petercola nije nikakva novost, već način djelovanja od samog početka. Novost koju izložba u Rigu pokazuje odnosi se na daljnje propuhivanje teme međuprostora, kojom se u minulom radu bavio promišljanjem ontološkog statusa stvari, izraženog kroz kategorije manje i više bitnog. Međuprostor se pojavljivao kao manje bitan, premda nužan između pojedinih radova, cjelina, odjeljujući rad od rada, rad od zadanog izlagačkog prostora. Na izložbi u Rigu zahvaća autor ga na dvije razine, najprije kao (poništenu) materiju, a zatim i kao (ukinuti) prostor između radova i prostora u kojem su radovi izloženi. Suprotno usvojenoj pretpostavci koja nalaže međuprostor kao nužan, dopuštajući predmetima zasebnost.

Zagovarajući otvorenost spram stvarnosti, proizlazeći iz bačenosti u stvarnost,6 Petercol je pokušao slijediti put iskustva. Na izložbi u osječkoj galeriji Waldinger 2010., te zagrebačkim Klovićevim dvorima 2011. izložio je radove tik jedan do drugoga, ne dajući prostora ni prvom ni drugom. Sljubljujući ih. U Galeriji Gregor Podnar 2007., a zatim u pariškoj galeriji Shanaynay 2012. odlazi korak dalje - koncept međuprostora razvija u koncept smetnje: rad je približio uza zid ili stup koje je zatekao u galeriji. Držeći da je smetnja očekivana pojava pri svakoj izloženosti okolini, u Rigu postupa isto, sva četiri rada istovremeno priljubljuje arhitekturnim elementima prostora.

Tematizirati smetnju u kontekstu vizualne umjetnosti znači odlučiti se za heretičnu gestu, uz nužno revidiranje pojma prostora i umjetničkog djela istodobno. Nešto poput Cageova uvođenja tišine u glazbu. Prazno mjesto na koje se nitko ne usudi sjesti. Smetnju se još nitko nije usudio izmjeriti jer bi joj time priznao status bitnog. Zato se ona jednostavno dogodi, uzrokuje nelagodu i potrebu za otklanjanjem. Na tomu mjestu Petercol izvodi tihu subverziju; afirmirajući ono marginalno - šum i smetnju, prihvaćajući ih kao pravilo, a ne slučaj, potvrdio je njihov status jednakovrijednih kategorija, a sve radi boljeg razumijevanja konteksta, mjesta gdje živimo, prema njegovu umjetničkom svjetonazoru, paradigme umjetnosti.

Izložba Polovice svjedoči o još jednome važnom elementu autorova rada, tijelu i tjelesnosti koje se pripisuje ranim radovima i vjeruje da ih je napustio onda kad mu je koncept geste prestao biti stimulans za rad. Pokazuje se da je tjelesnost oduvijek upisana u njegovo djelovanje budući da je pretpostavka bilo kojeg odnosa sa svijetom. Izravna tjelesnost objekata njegovih instalacija i crteža ponovno ga povezuje s fenomenološkom misli Merlau-Pontyja, prema kojem pogled, jednako kao i potez kistom, uključuje fizičnost budući da se stvar koju gledamo mora nalaziti u našoj blizini, polju djelovanja naših očiju.7

Međutim, kao što pokazuje primjer odnosa Polovica i Simetrija, njegov rad možemo iščitati i drugačije. Polazeći sa suprotnih pozicija, prve oduzimaju, dok druge dodaju, premda u konačnici, za njih uvijek vrijede ista pravila. Razlika u količini ne mijenja bit već broj. Petercol se pronalazi u općosti kako ju je odredio Aristotel u teoriji dijalektičkih i retoričkih silogizama,8 smatrajući da njegovi radovi predstavljaju opće mjesto jer iz njih možemo izvesti samo opće zaključke, poznate svima, bez upućenosti u posebna znanja. Time izjavljuje da je razlika između simetrija i polovica mjerljiva samo jedinicama veličine (što je više, veće/manje, višestruko i obrnuto), što, prema Aristotelu, nikada ne zadire u bit.

Čini se da bi nakon svega zaključak bio da ta opća mjesta prikrivaju/otkrivaju ontološka pitanja koja ga prate od početka rada do danas, ali da, općosti usprkos, nikada nije izašao iz problemskih petlji teorije umjetnosti. Uvjetno rečeno, svaka izložba predstavlja rebus, a rješenje iziskuje neku vrstu obrata: nema kognitivnog pristupa ni razumijevanja, a rezultat se pojavljuje u promatranju i prepuštanju viđenom. Petercol neprekidno pokazuje sklonost fenomenološkom pogledu, zagovara stajalište da iz svakoga  pojedinog predmeta progovara njegova bit, s one strane vrijednosnih kategorija. Započinjući na mjestu gdje nije sasvim ugodno, provocira situacije u kojima se znanje i percepcija susreću, a da pritom obje bivaju poljuljane. Uživa u pitanjima i sporadičnim odgovorima koje prepoznajemo kao nova poglavlja u radu. Poput ovoga.

Sabina Salamon

---
1Maurice Merlau-Ponty, Vidno in nevidno, Phainomena, Ljubljana, 2000., str. 5.
2Zvonko Maković, Analitička priroda Gorana Petercola, Galerija Dante Marino Cettina, 1993., str. 7.
3Op. cit., str. 6. Merlau-Ponty govori o načinu na koji filozof propituje svijet.
4Op. cit., str. 109.
5Op. cit., str. 149.
6Izraz pripada filozofskom sustavu Martina Heideggera.
7Op. cit., str. 8.
8Aristotel, Retorika, Zagreb, 1989., str. 13.
 
spacer
spacer
Copyright © Galerija Rigo, 2007-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2