arhiva godina 2008. godina 2009. godina 2010. godina 2011. godina 2012. godina 2013. godina 2014. godina 2015. godina 2016. spacer prethodna slijedeća home
Galerija Rigo
spacer
2011. spacer Šikuti Machine
Renata Poljak
Fedor Vučemilović
Mirjana Vodopija


spacer
1 
spacer
Renata Poljak
Bez naziva (Plavo) / Senza titolo (Blu)
Renata Poljak, Bez naziva (Plavo) / Senza titolo (Blu)
8. VII. - 6. VIII. 2011.
Galerija Rigo
spacer
spacer
Dekodiranje iluzija. Presijecanje emotivnih, socijalnih i fizičkih prostora

Kroz simbole identifikacije, sjećanje, popularnu kulturu i modele reprezentacije, Renata Poljak progovara o Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji, samoj sebi, emociji, inspiraciji i učinku plavog kao metafore smisla, o problemima, značenju i mogućnostima pripadanja kulturnom kontekstu, intervenirajući na suptilan način u socijalno političku javnu sferu. Dijalog privatnog i javnog, individualnog i kolektivnog, prošlosti i sadašnjosti, subjektivnost i refleksija društvenog i političkog trenutka u radovima Renate Poljak zauzimaju posebno mjesto. U radovima koji se realiziraju u različitim medijima od fotografije, videa i instalacija, Renata Poljak kritički istražuje probleme vezane uz individualnu i kolektivnu egzistenciju, ukazuje na osobne i društvene komentare baveći se pitanjima o mogućnosti i nemogućnosti artikulacije, nakupljenim frustracijama, tjeskobama, nesporazumima, napetostima i lomovima, kroz sklopove referenci koji ukazuju na dinamiku moći i sukobe koji su i političke i osobne prirode, kojima autorica progovara o pripadanju kulturnom kontekstu, identitetu, dekodiranju iluzija.

Konstruirani putem jezika i reprezentacije, identiteti nisu stabilno jedinstvo  već promjenjiv niz ideoloških pozicija konstruiranih kao privremeno sjecište subjekta i kodova na raskršću različitih društvenih tvorevina i osobnih iskustava. Umjetnička praksa Renate Poljak na taj način progovara iz specifičnih kulturoloških, ideoloških i socijalnih pozicija, ona se susreće sa sjećanjem, te pokušava učiniti vidljivima i ukazati na otpor novo formiranim društvenim normama, svakodnevnim rutinama ili tradicionalnim vrijednostima. U njezinim je radovima na djelu demontaža intimnih i običnih odnosa, pitanja vidljivog i nevidljivog. Putem različitih strategija Renata stvara individualan jezik i kontekst za umjetničko djelo, ukazuje na simbolički kapital društvenih fetiša i devalviranih vrijednosti, kao i individualnih i kolektivnih djelovanja ili napora.

Renata Poljak preispituje neke od problema tranzicijskog društva, njegove transformacije, pitanja socijalne amnezije, poremećene vrijednosti i nedostatak morala, stanje generacijske neizvjesnosti, prikazujući situacije kao što su divlji urbanizam, bespravna gradnja, toleriranje nasilja, divljanje navijačkih skupina, ili pak osjećaje uzaludnosti i nemogućnost donošenja odluka. Te društvene skice detektirane kroz osobnu optiku autorice, postaju mjesto presijecanja vremena i emotivnih, psiholoških, socijalnih i fizičkih prostora.

Branka Benčić

Razgovor Branke Benčić i umjetnice, Renate Poljak

o projektu Bez naslova (Plavo) kojim započinje serija izložbi u Novigradu, Puli i Poreču, o njezinim radovima uopće, pitanjima identiteta i društvenim transformacijama.

Branka Benčić: Bez naslova (Plavo), višedijelan je rad, sastoji se od videa, fotografije, postera. Na koji način promišljaš njegov učinak, kako rad funkcionira?

Renata Poljak: Vrijeme i proces kao ključne interese željela sam uključiti i u izlagačku formu. Bez naslova (Plavo) realizira se u tri djela, na tri različita mjesta. Sastoji se od malog postera, jumbo plakata u javnom prostoru i video rada u galeriji. Poštom se šalju posteri, slika plavog Autoportreta s tekstom. Zanimljiva mi je i pozicija slike u javnom prostoru, koja nije reklama. U trenutku kada osoba dođe u kontakt sa fotografijom možda ne nailazi na dovoljno informacija, i situacija postaje frustrirajuća, ali nakon toga otvaraju se prostor i vrijeme da se slika promotri individualno, kao u muzeju ili galeriji. Zanimalo me kako taj osobni, intimni moment komunicirati sa publikom izvan galerije ili muzeja. Od tuda ideja pošte, htjela sam da se osoba nađe sama, s malim radom ispred sebe ili jednostavno s jednim pismom. Paralelno, kao urbana intervencija, u gradu se pojavljuje slika Plavo na jumbo plakatu. U galeriji kasnije pronalazimo kratki video, Bez Naslova.

Branka Benčić: Bez naslova (Plavo), jedan je od tvojih posljednjih radova i drugačiji je od ostalih. Meditativniji, emotivniji, poetičniji. Kako je došlo do tog "zaokreta"?

Renata Poljak: U ljeto 2009 sudjelovala sam na rezidencijalnom programu u Amerci, 8 tjedana u šumi, pored jezera, okružena isključivo sa 65 umjetnika/ica. Što napraviti kad sve utihne? Odavno sam htjela napraviti rad koji govori o ljubavi i kreaciji, o momentu kad ona postaje moguća, o čekanju, o plavoj, o vodi, o procesu u vremenu. Tako nastaje projekt Bez naslova (Plavo). Intiman rad, ali i dalje potraga za identitetom i odgovorima na pitanja: tko sam, što radim i u kakvom svijetu živim? Želeći govoriti o procesu te zabilježiti razmišljanja putem mjesta i vremena, svakodnevno se počinjem snimati sat vremena, ispred jezera kao poveznice s prošlim radovima - plavo. Taj svakodnevni proces je najbitniji dio rada. U isto vrijeme nastaje i tekst. U 56 sati snimljenog materijala pronalazim jednu sekundu (frame), taj frame postaje fotografija Plavo, iako je video still, izgleda kao impresionistička slika, efekt koji je nastao slučajnom manipulacijom kamere, ili slučajnim prolazom oblaka, a ta sekunda u odnosu na tekst postaje njegova vizualna ilustracija. Potaknuta slikom koju nazivam Autoportret razmišljam o cijelom svom opusu i shvaćam da se usprkos jasnoj socijalno-politički angažiranoj strani mojih radova, plavo (emocija) provlači kroz sve njih. Pa i tako što u Velikim očekivanjima, filmu iz 2005., nema plave – oduzeta je. Cijeli se film temelji na nepravdi: nema više pristupa plavom, pogled je zatvoren novom kućom i crvenim krovom. Odatle i jedna od ideja vodilja naglaska na plavo za izložbe u Puli i Novigradu.

Branka Benčić: Jedna si od najzapaženijih hrvatskih video umjetnica. U samom početku formirala si se u okviru studija slikarstva. Koja su bila ključna mjesta koja su odredila i usmjerila tvoj rad te da li možeš detektirati nešto specifično u umjetničkom procesu što te privuklo prema video umjetnosti?

Renata Poljak: Prvi video napravila sam u Ražnju 1996., u radionici profesora Dekovića, do tada sam slikala. Zove se Ja, Domaćica!. Sniman je sa asistenticom tečaja ronjenja, kao domaćicom koja kućanske poslove obavlja ispod površine mora. Tu vidimo i obiteljske fotografije i čujemo moje pitanje Do I want to be the one who will brake the housewife tradion? Sve sam to pokušala naslikati, ali nije išlo, nisam bila zadovoljna. Nakon osam mjeseci intenzivnog razmišljanja - kako naslikati kontradikciju?, mogućnost snimanja ispod mora, a do tada gotovo i nisam poznavala pojam videa, dala je odgovor na moja pitanja i odjednom je postalo jasno, kao da je čekalo formu da se artikulira. Od Domaćice iz 1996. prošlo je 15 godina i mislim da sam artikulirala jedan zajednički nazivnik kojim bi mogla povezati radove, forme i medije koji su se izmjenjivali u mom radu zadnjih 15 godina: quete d’identite, potraga za identitetom.

Branka Benčić: Pitanja identiteta, relacije individualno i kolektivno, te privatno i javno prisutne su u tvojim radovima. Koliko te zanimaju mogućnosti identifikacije, na društvenim razinama i onim individualnim?

Renata Poljak: Često se sjetim rečenice Susan Sontag povodom smrti Danila Kiša: Geography is destiny! Zadnji video koji sam napravila Staging Actros / Staging Beliefs govori o premanentnoj konufuziji i ne mogućnosti identifikacije. Čini mi se da potraga za identitetom nije samo moja nego generacijska. U tom se projektu radi o nekoj generacijskoj identifikaciji kroz prepoznavanje elemenata zajedničke popularne kulture, koristeći primjer filma, kroz sjećanje i prepoznavanje, npr. Boška Buhe. Kada gledam unazad na svoje radove evidentno mi postaje pitanje pripadanja ili nepripadanja, od Domaćice, preko Skoka, Velikih očekivanja, Režije glumaca / režije uvjerenja. U Velikim očekivanjima oslikavam "krivi mentalitet", novi sloj društva. Navijačke skupine pune mržnje prema svemu što nije bijele rase, katoličkog uvjerenja, heteroseksualno, svega što nije - hrvatsko. Ne osjećam da pripadam tom društvu, to nisu vrijednosti kojima su me učili. Svaka strana, svaki sistem ima svoje lice i naličje i ta crno bijela promjena sistema i ideologije koje smo generacijski proživjeli bila je inspiracija za rad Staging Actors / Staging Beliefs.

Biografija

Rođena 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Dobitnica ArtsLink stipendije za 2002. na San Francisco Art Institute, U.S.A.,stipendije za boravak u MuseumQuartier, Beč 2004., Cite des Arts u Parisu 2007. i 2008, prestižnu Art in General, New York 2008., nakon koje slijedi Skowhegan, rezidencijalni umjetnički program u državi Maine, 2009 u U.S.A. te ArtOmi u državi New York, USA 2010. godine. Njeni su radovi izlagani u sklopu međunarodnih izložbi i filmskih festivala i programa, te je dobitnica brojnih nagrada, uključujući nagradu za kratki film Golden Black Box Short Award na berlinskom festivalu Balkan Black Box Festival, i godišnju nagradu Ženskog umjetničkog centra Elektra u Zagrebu. U proljeće 2010. godine izbor njenih filmskih i video radova prikazan je u Centru Georges Pompidou u Parizu. Ove godine bila je članica žirija za kratkometražni film u sklopu Split Film Festivala 2010. a u studenom 2010 selekcija njenih radova izložena je u Carusselu u muzeju Louvre u Parisu u okviru Paris Photo 2010.

U okrilju projekta:
Tri poglavlja -  samostalne izložbe


8. 7. - 6. 8. / Bez naslova (Plavo) Galerija Rigo, Novigrad - Cittanova
17. 7. - 5. 8. / Radovi 2000 - 2010. MMC Luka, Pula
(u okviru projekta CINEMANIAC - popratni program 58. Festivala igranog filma)
19. 7. - 1. 8. / Režiranje glumaca / Režiranje uvjerenja. Mala galerija, POU Poreč
 
spacer
spacer
Copyright © Galerija Rigo, 2007-2017. | design by Studio Cuculić | developed by STO2